Život se svodi na 90 minuta…

Svatko tko je ikad zaigrao zna da se samo u tih 90 minuta osjećaš živim…Istinski živim…Bio igrač ili samo navijač ( ili samo kao ja, još uvijek ne bivši, ali ozlijeđeni igrač na rubu terena i pred tv ekranom ) znaš da samo u tih devedeset minuta tobom kola život, iskreni osjećaji koje dok vrijeme na semaforu protječe ne možeš obuzdati… S gubitničke ili s pobjedničke strane nije bitno, samo u tom vremenu proživiš najdublje, najiskrenije emocije…Ništa te ne može obuzeti kao ta dva poluvremena, isfrustrirati kao stanka među njima, iščekivanje nastavka, za potvrdu pobijede ili za veliki preokret…
Opisati što sve prostruji kroz mene u tih devedeset minuta nemoguće je, mislim da to nitko ne može. Ljubav, mržnja, prijezir, euforija…Sve je tu u nekoj mješavini osjećaja koja te tjera da poskočiš pred sjajnu, ali promašenu šansu, da zaurlaš kada padne gol, atraktivan, škaricama pod gredu…I da gledaš snimku akcije kao da će postati još ljepša iz drugog, trećeg, petog gledanja…Nema do tih devedeset minuta.
Ima samo jedna caka…završe ta dva poluvremena koja te podsjete što znači proživjeti jake emocije, koliko si živ, strastven, iskren…Završe, a ako si na poraženoj strani proklinješ to vrijeme, proklinješ što nisi više napravio, što si propustio šansu…Jedina je to mana minuta koje voliš najviše u životu…Ako si pobijedio heroj si, deset njih u jednom…junak s plaštem i plavim tajicama. Uzdiže te se u nebesa kao da si jedina osoba ovog svijeta vrijedna divljenja…Nema ti ravna u cijelom svemiru. Glavni si! Kako bi rekla meni draga osoba 'direktor svemira', ali kada gubiš onda si nitko i ništa, nema te, ne značiš ništa.
Ako si na strani poraženih…Više ne vrijediš, više nisi nitko i ništa i niti jedan kutak na licu zemaljskom nije dovoljno mračan, dovoljno udaljen da se skriješ u njega i pobjegneš od komentara, uvreda, debata oko toga kako si mogao promašiti onaj zicer…
Ako nisi stajao u srcu kaznenog prostora, sam pred golmanom, s loptom na idealnoj nozi ne znaš koji je osjećaj, ne znaš kako je propustiti šansu, zapucati zicer preko gola…Proždire te to, kopka iznutra i trga te. Osjećaš kao da sve u tebi gori od želje, od žaljenja, kao da ćeš se rasprsnuti nastojeći vratiti vrijeme unatrag, biti opet u istoj šansi…Dao bi sve da se možeš iskupiti, ali vrijeme je proteklo…Devedeset minuta je isteklo, a šansa da budeš heroj cijelog svemira prošla je s njima…