Evo ga…puklo je

Evo ga…puklo je! Osjetila sam točno trenutak kad je sve samo popustilo. Poput usporene snimke, nešto se pomaklo, nešto nije izdržalo… Nisam sigurna više da li sam u tom trenutku osjećala silan bijes ili olakšanje. Bol jedinu nisam.
Bila am sama pred golom, branič je kasnio…Vidjela sam je kako se sjurila prema meni. Krajičkom oka vidjela sam i trenutak kad su njeni kramponi/čepovi ušli u moj gležanj. Promašila je loptu, ali mene nije. Gležanj u tom trenutku nisam osjećala. Više su me boljela leđa. Pokosila me tako snažno da sam s metra visine pala na zemlju. Protresla mi se cijela kralježnica i razmišljala sam kako je to neugodna bol, na nogu sam u tom trenutku i zaboravila.
Iznosili su me s travnjaka, a ja sam se preko njih trudila vidjeti je li slobodnjak koji sam iznudila ušao. Bila sam dvadesetak metara od gola kod prekršaja, sasvim dobra udaljenost.
Dok su me pregledavali, još u svlačionici mislila sam 'Samo da nije ništa ozbiljno. Samo daj da bude u redu'. Pogledi nisu bili ohrabrujući. Bila sam ljuta. Kako? Zašto sad? Pa imamo bitnu utakmicu iduće kolo, cijelo prvenstvo… Kako sam mogla bit ozlijeđena? Kako?
Bijes koji me obuzeo u tom trenutku nestao je kada sam otvorila oči. Ležala sam u bolničkom krevetu nakon operacije. Noga je u gipsu bila položena na nekoliko jastuka. Gledala sam u nju i osjećala olakšanje jer je konačno bilo gotovo. Možda su iz mene progovarale tablete protiv bolova, možda sam bila ošamućena lijekovima, više nisam toliko sigurna, ali znam da sam pomislila kako je s mojim polomljenim gležnjem konačno došao kraj svim mojim mukama. Mislila sam ' Noga je otišla, nema povratka, više nikad neću morati na teren. Završilo je vrijeme pravdanja, dokazivanja da i cure mogu igrati nogomet. Oslobodila sam se tog pritiska.' Za mene je to bilo olakšanje, izgovor da prestanem s objašnjavanjem, riješim se predrasuda i komentara jednom zauvijek.
Bio je to lak izlaz iz svega. Ozljeda je donijela odluku umjesto mene. Više se nisam morala mučiti odlukama, izborima, nastaviti i svaki se dan nositi s ograničenim stavovima, glupim, toliko puta već izgovorenim komentarima koje sam prisiljena slušati, ali koji još uvijek znaju pogoditi.
Nije dugo potrajalo. Ljutnja zbog ozljede brzo je ponovno uzela maha. Nikakvo olakšanje nije vrijedno gubitka sebe. Zašto bih se zbog jednog podsmjeha odrekla dijela sebe? Ništa nije vrijedno toga, a ozljeda…Ona će proći. I ona poslije. I ona nakon nje…