Finale s klupe

Na klupi sam, gledam kako se cure zagrijavaju. Još malo i počet će utakmica. Ne mogu ni opisati osjećaj bespomoćnosti koji me obuzima. Stežem čvrsto prste oko oštrog ruba neudobnog plastičnog stolca na kojem sjedim. Razmišljam kako bih ovog puta bila spremna ispričati se treneru nakon još jedne naše rasprave kada bi bar to u ovom trenutku bilo dovoljno. Nisam na klupi po kazni, zbog prigovora, preskakanja treninga ili premalo zalaganja. Ovog puta nije čak ni zbog crvenog kartona koji moram priznati, ponekad prečesto bude pokazan u mom smjeru. Štake su položene pokraj mene i gledam u zagipsanu nogu ispruženu ispred sebe.
Zašto sam uopće odlučila otputovati na to gostovanje kada sam znala da ne mogu igrati i da ću se osjećati ovako? Htjela sam biti podrška curama, dati im koji dobar savjet s klupe, iskupiti se za moje ponašanje na treningu. Prava smo ekipa, složne, a opet s tolikom zavišću gledam curu koja je uzela moje mjesto. Zapravo, nije mi ga uzela ona već mi ga je oduzela ozljeda.
Gledam kako se cure raspucavaju na zagrijavanju. Kako bih samo htjela iz sve snage raspaliti tu loptu po golu. Kada bih samo jednom mogla puknuti loptu bilo bi mi lakše prebroditi sve te tjedne izvan terena. Ne tražim da budem ja ta koja će zabiti odlučujući pogodak, ne tražim toliko, htjela bih samo biti ondje, među njima na terenu. Htjela bih da mogu pomoći, biti od koristi, doprinijeti...Šake su mi problijedile koliko čvrsto stežem rub stolca, a znam da će, kada čujem početni zvižduk, biti još i gore.
Pobijedile smo. Cure su izborile finale turnira. Drago mi je, istinski je. Cure su dobro igrale, borile se, zaslužile finale. Bila sam tamo, ali kao da nisam, kao da mi to finale ne pripada. I ja sam na slici, točno pokraj trenera i smješkam se u kameru. Tješim se da mi je mjesto ondje, da su moji savjeti izvikani s ruba igrališta bili od koristi, da su pomogli, ali ne mogu pobjeći od osjećaja koji me i dalje obuzima…Ne mogu izbrisati taj kiseli smiješak sa svog lica.
Nisam stvorena za klupu, nikad nisam bila, pogotovo ne zbog nekakvog gipsa. Proći će to sve, znam, moram biti strpljiva, ali to je tako teško. Ja bih u igru već sad, već u ovom finalu. Zbrajam i oduzimam dane u glavi, odbrojavam, ali koliko god brzo vjerovala da se mogu 'vratiti' to i dalje nije sada. Križam dane na kalendaru, računam koliko je vremena preostalo do idućeg turnira, hoću li moći zaigrati tada… Moram! Jer iduće će finale biti istinski moje.