Prikovana za klupu s gipsom

'Jesi dobro?' Ako me još jednom to netko pita počet ću vrištat…Ne, nisam. Naravno da nisam dobro. Imam polomljen gležanj i to na nekoliko mjesta. Koliko dobro mogu biti? Pitanje je hoću li uopće…Ne mogu ni pomišljati na to, a kamoli to izgovoriti…
Što sam bez nogometa? Samo polovica nečeg, uspomena na sportaša, bivši netko kome preostaje tek gledanje drugih kako igraju.
Dolazim i dalje na treninge, svaki dan, kao da ću time održati formu, kao da se promatrajući cure i ja znojim s njima na terenu. Uvjeravam se da je moja prisutnost bitna. Tvrdim sama sebi da cure čuju moje dovikivanje s klupe, moje upute koje tako uvjereno izvikujem. Bar nešto, kada im ne mogu pokazati to u igri. Dijelim savjete, izvikujem izmjene i predlažem proigravanja kao da sam kakav iskusni trener, kao da znam što radim, a jedino što bih htjela… To je tako očito. Jedino što znam je igrati, ne mogu, nisam sposobna tek sjediti i promatrati kako netko drugi radi ono što ja volim, što ja znam, k tome i loše. Znam da nije kriva cura koja je ušla na moju poziciju umjesto mene. Nije do nje, a opet joj zamjeram. Brojim joj izgubljene lopte, krive paseve, a da ne spominjem zaleđa.
'Pa kako je mogla zakasniti na tu loptu?' vičem ljuto dok se lopta kotrlja duž aut liniju jer ona nije stigla primiti dodavanje. Nije bitno što je lopta bila prebrza, ona je kriva. Optužujem je makar znam da je ni ja ne bih stigla. Na glas ipak izgovaram posve suprotno, ali čuje me tek trener. Smješka se jer zna istinu, ali vidi koliko ludim i ne govori mi ništa. ' Stigla bi to da si potrčala' vičem na nju. ' Nije bila ni toliko brza ni toliko duga', nastavljam svoj izljev bijesa, posve neopravdan, ali u mojoj glavi suvisao dok zamišljam sebe na terenu u toj istoj akciji. ' Ma i s ovim glupim gipsom na nozi stigla bih tu loptu', uvjerena sam u svoje riječi, stvarno jesam, koliko god one besmislene bile. Mogla bih to odigrati bolje od nje, ma deset puta bolje da samo nisam prikovana za tu glupu klupu. Dođe mi da sad strgam taj gips s noge. Ma ne mogu više gledati 'onu' na terenu.
Osjećam trenerovu ruku na ramenu. Sjedam, skrivam glavu među ruke i pokušavam se smiriti. Nije cura tako loša, znam da nije, ali ona nije ja. Ne mogu si pomoći. Zbilja nisam toliko bahata, ali jednostavno znam da, kad bih mogla igrati ne bi tako lako gubila lopte koje ona tek tako pusti van igrališta, propustila sve prilike koje ona nije iskoristila…Nema mjesta tome u mojoj igri, ne mogu gledati kako netko ni ne pokuša zadržati loptu, stići je… Bar pokušaj! Potrudi se!
Iskaljujem se na njoj, vodim u svojoj glavi statistiku njezinih pogrešaka, krivim nju, ostale cure koje joj uporno dodaju loptu i to samo zato jer sam ja ozlijeđena. Pa da mi je i izgubiti, ali da sam ja u igri…Kako mogu ne igrati? Doktor nije bio optimističan na zadnjoj kontroli, sa sumnjom je gledao u moj gležanj. Samo bih htjela da tog gipsa više nema, da je rehabilitacija već prošla, a ja ona stara, u punoj formi.
Boca je poletjela na tribine. Nisam izdržala. Poludjela sam, a to je bio tek trening…