Blog 7/24 Alex13

28.06.2012.
'Godišnji'...

Bila je duga i naporna sezona…S puno uspona i padova…Prije svega mojih i pri tome mislim na polomljen gležanj i gomilu masnica kao podsjetnik na sva uklizavanja i dvoboje u kaznenom prostoru…
Dogodilo se puno toga. Prije svega, ja sam shvatila puno toga. Nemojte me krivo shvatiti, nisam doživjela prosvijetljenje, nisam postala razumnija, zrelija osoba…Bar ne kada je u pitanju nogomet…I daje želim pobjedu u svakom duelu, i dalje želim biti igrač utakmice i dalje sanjam o tome da moj potez bude odlučujući…

25.06.2012.
Savršena utakmica...

Savršena utakmica...Upravo sam je odgledala. Volim takve utakmice, kada nisi svjestan uopće da vrijeme prolazi, akcije se samo izminjejuju, a šanse se ne mogu izbrojati.

19.06.2012.
Život se svodi na 90 minuta…

Svatko tko je ikad zaigrao zna da se samo u tih 90 minuta osjećaš živim…Istinski živim…Bio igrač ili samo navijač ( ili samo kao ja, još uvijek ne bivši, ali ozlijeđeni igrač na rubu terena i pred tv ekranom ) znaš da samo u tih devedeset minuta tobom kola život, iskreni osjećaji koje dok vrijeme na semaforu protječe ne možeš obuzdati… S gubitničke ili s pobjedničke strane nije bitno, samo u tom vremenu proživiš najdublje, najiskrenije emocije…Ništa te ne može obuzeti kao ta dva poluvremena, isfrustrirati kao stanka među njima, iščekivanje nastavka, za potvrdu pobijede ili za veliki preokre

10.06.2012.
'Tri cure' i nogomet...

Već tri dana ignoriram novine, televiziju i priče…Ne volim naklapanja i nagađanja i velike debate oko toga tko je bolji, tko ima kakve adute, koja će se taktika isplatit i koja pozicija kome više odgovara...Svi su odjednom veliki nogometni stručnjaci. Igram nogomet, sve to mi je dobro poznato, ali u nekim sam prilika i ja samo navijač… Ne mogu izbjeći gledati na utakmicu kao nogometaš, ali želim i uživati u njoj izbjegavajući sva ranija razglabanja.

10.06.2012.
Neki drugi nogomet...

Dok se igra Europsko prvenstvo ja sjedim na tribinama nekog prvenstva kojeg ne snimaju kamere i ne prenose sve svjetske televizije i sigurno s njega ne izvještavaju stotine novinara…Zašto?
Jednostavno…jer mi je bitno, jer se i tamo lopta kotrlja. I okrugla je, baš kao i na onom prvenstvu koje zanima baš svih. Možda nema 'rulje', velike strke i gomile kamera, ali i tu je neki naslov u igri i taj naslov nekome znači.

04.06.2012.
Uvijek u trku

Švicarski sat… Kada me pitaju što mrzim kažem švicarski sat. Ne mrzim sat kao sat, mrzim samo onaj s budilicom koji uvijek prerano zvoni i koji uvijek podsjeća na neku obavezu koju bih, da nije podsjetnika, vjerojatno zaboravila… Naporno je ponekad živjeti po rasporedu, boriti se s danom koji ima samo 24 sata.

28.05.2012.
Čekanje prilike

Sjedim i gledam...I tako već drugu sezonu. Slušam uvijek istu priču ' Mlada si, imaš još vremena, dobit ćeš priliku, moraš steći iskustvo'...

24.05.2012.
Finale s klupe

Na klupi sam, gledam kako se cure zagrijavaju. Još malo i počet će utakmica. Ne mogu ni opisati osjećaj bespomoćnosti koji me obuzima. Stežem čvrsto prste oko oštrog ruba neudobnog plastičnog stolca na kojem sjedim. Razmišljam kako bih ovog puta bila spremna ispričati se treneru nakon još jedne naše rasprave kada bi bar to u ovom trenutku bilo dovoljno. Nisam na klupi po kazni, zbog prigovora, preskakanja treninga ili premalo zalaganja. Ovog puta nije čak ni zbog crvenog kartona koji moram priznati, ponekad prečesto bude pokazan u mom smjeru.

21.05.2012.
Prikovana za klupu s gipsom

'Jesi dobro?' Ako me još jednom to netko pita počet ću vrištat…Ne, nisam. Naravno da nisam dobro. Imam polomljen gležanj i to na nekoliko mjesta. Koliko dobro mogu biti? Pitanje je hoću li uopće…Ne mogu ni pomišljati na to, a kamoli to izgovoriti…
Što sam bez nogometa? Samo polovica nečeg, uspomena na sportaša, bivši netko kome preostaje tek gledanje drugih kako igraju.

05.05.2012.
Korner zastavica

Stojim kraj korner zastavice, čekam znak. Ubačaj je s lijeve strane, to je moja noga. Znam da mogu dati savršenu loptu u šesnaesterac. Cure su spremne, pogledom tražim našeg najboljeg skakača...
Akcija je u mojoj glavi savršena, treba je tek izvesti, znam da to mogu, ali nekako je moj ubačaj, udarac glavom koji je trebao uslijediti zapao u drugi plan…Dok sam stajala na korner zastavici zagledala sam se u tribine. Prazne. Gotovo posve prazne. Akcija koju sam tako besprijekorno skovala u svojoj glavi odjednom se činila tako beznačajnom jer je i ovako nitko neće vidjeti.

Pages