Uvijek u trku

Švicarski sat… Kada me pitaju što mrzim kažem švicarski sat. Ne mrzim sat kao sat, mrzim samo onaj s budilicom koji uvijek prerano zvoni i koji uvijek podsjeća na neku obavezu koju bih, da nije podsjetnika, vjerojatno zaboravila… Naporno je ponekad živjeti po rasporedu, boriti se s danom koji ima samo 24 sata.
Trening, honorarni poslić, studij, pa opet malo treninga, pokoji kondicijski ( da slučajno trener opet ne bi pridonio kvarenju mog raspoloženja nekom od svojih upadica u stilu ' troma si, jel' to koja kilica viška, ne treniraš, zapustila si, spora si kad se vraćaš…), pa malo učenja za ispit ( da ne bih opet morala slušati 'kolegice, niste zadovoljili, niste se potrudili, tanko je to, pretanko, pa kako mi to ne znate, a da vas pitam tko je osvojio 55. kvartovsku ligu u Babinoj Gredi to bi vjerojatno znali )…Ponekad zaboravim koji je dan u tjednu. Uvijek sam u strci, a dani su mi svi nalik jedan drugome…
'Vikend je, hoćemo na neku cugu?', pitaju me prijatelji. Taman se poveselim, vikend je, predah…A onda mi raspored ponovno odmahne ' Hej srećo, danas se opet družiš sa mnom, bit će nam super' kao da mogu iščitati iz svih onih post-ita s kojima mi je oblijepljen zid, kupaonsko ogledalo... Još malo će me dočekati jedan na izlazu iz kuće 'Zaboravila si obuti tenisice i ako ne želiš ostati zaključana izvan stana uzmi poželjno i ključeve'…
Utakmica, turnir, pripreme….Uvijek je nešto. Upravo sam zaključila da nemam vikend. Subota se ne razlikuje od ponedjeljka, petak je poput srijede, a nedjelja… Lijep je dan kada ne bi bio baš u potpunosti jednak srijedi…
Takvih dana otkrivam prednosti Facebooka i timelinea…Oni bar znaju gdje sam bila, s kim sam bila i što sam radila…Pamte moj život bolje od mene same…
Ali to sam birala zar ne? Obaveze? Odgovornost? Dodatni trening? Živjeti uvijek u trku nije loše, linija je sjajna, taman da staneš u omiljene traperice, imaš ispriku posjedovati bogatu kolekciju tenisica, od onih za trčanje na posao, do onih za trčanje na trening, do onih za trčanje i gotovo… Uvijek juriš, dan ti je ispunjen, neprestano nešto radiš… Ne znam da li bih mogla živjeti drugačije nakon svega. Puno mi je osoba reklo da ću prije ili poslije 'izgorjeti', da je to previše, da se okanim nogometa jer ću tada imati više vremena…Njima možda je previše, ja ne mogu zamisliti svoj dan drugačije i sigurno ne bez nogometa. Ponekad sam i ja umorna, nekad sam i ja na rubu, ali opet, vrijedi žrtve i svakog 'istrčanog' dana… I pretrčana četiri kata, jer je lift opet zaglavio, a ja sam upravo zaboravila štucne…